Frustracije.Com

imam toliko stvari za obaviti da ne znam više gdje mi je glava,a samo želim leći i odspavati 3-4 sata :(

idem ja malo na fejs gledat tuđe živote, kad već nemam svoj

skužio sam da se ovdje uvijek isti ljudi vrte

eto, to se dogodi dok očekuješ neki veeeliki i dobar rezultat, obično se nikad ne nadam onom najnajboljem, ali sam se ovaj put stvarno ponadala i ispalo je ne baš najbolje --> zaključak: ipak se ne treba nadati... izgubila sam posao,veza mi se raspada,zbog depresije sam se udebljala i odvratna sam si,nemam niti jednu prijateljicu,saznala sam da imam sestru nakon 25 godina svog zivota,fali mi brat,obitelj,glupe spontane stvari kada mi je mama znala reci operi sude,a ja nisam htjela,jer sam bila glupa i nisam to znala cjenit dok sam zivjela doma,a sve mi je bilo upola lakse.sve moje "frendice" su se poudale,imaju ili planiraju djecu,a ja zivim s njim vec 4 godine i nista se ne dogada.nemogu spavati koliko sam pod stresom od svega da mi je izbio i blagi osip po nogama,a i muci me gastritis,uz to imam i mengu,kosa mi je grozna,a sada nemam para za nista a kamoli frizera.zivot mi se raspada,a ja gledam u to,i borim se da nepuknem.Boze spasi me.Prodavala si mi priču kako nemaš para, a visila si svako veče u tom jebenom bircu i plakala si mi na ramenu prodavajući mi priču kako te starci jebu da kad ćeš završit fax, zaposlit se, otić od kuće, a zapravo te jebeni DJ u jebenom bircu otkantao, jer mu se očito prijebalo neke mlađe, gluplje, sa većim sisama, čvršćom guzom... a ja te tješio, majicu si sjebo s tvojom maskarom i govorio kako će sve biti u redu i kako si mlada i kako je svijet pred tobom... da sam znao, nogom u dupe bi te odvalo, pa nek te DJ tješi... ...jedan od onih dana kad želim pobjeći od kuće...

eto, to se dogodi dok očekuješ neki veeeliki i dobar rezultat, obično se nikad ne nadam onom najnajboljem, ali sam se ovaj put stvarno ponadala i ispalo je ne baš najbolje --> zaključak: ipak se ne treba nadati...

izgubila sam posao,veza mi se raspada,zbog depresije sam se udebljala i odvratna sam si,nemam niti jednu prijateljicu,saznala sam da imam sestru nakon 25 godina svog zivota,fali mi brat,obitelj,glupe spontane stvari kada mi je mama znala reci operi sude,a ja nisam htjela,jer sam bila glupa i nisam to znala cjenit dok sam zivjela doma,a sve mi je bilo upola lakse.sve moje "frendice" su se poudale,imaju ili planiraju djecu,a ja zivim s njim vec 4 godine i nista se ne dogada.nemogu spavati koliko sam pod stresom od svega da mi je izbio i blagi osip po nogama,a i muci me gastritis,uz to imam i mengu,kosa mi je grozna,a sada nemam para za nista a kamoli frizera.zivot mi se raspada,a ja gledam u to,i borim se da nepuknem.Boze spasi me

Prodavala si mi priču kako nemaš para, a visila si svako veče u tom jebenom bircu i plakala si mi na ramenu prodavajući mi priču kako te starci jebu da kad ćeš završit fax, zaposlit se, otić od kuće, a zapravo te jebeni DJ u jebenom bircu otkantao, jer mu se očito prijebalo neke mlađe, gluplje, sa većim sisama, čvršćom guzom... a ja te tješio, majicu si sjebo s tvojom maskarom i govorio kako će sve biti u redu i kako si mlada i kako je svijet pred tobom... da sam znao, nogom u dupe bi te odvalo, pa nek te DJ tješi...

...jedan od onih dana kad želim pobjeći od kuće...

je li ičiji drugi roditelji zbog svoje djece žele da su mrtvi,ili su moji uvijek u svemu iznimka?!

kakav bizarno iscrpljujuci dan...

ako požalim za par dana zbog odluke koju sam danas donijela. aaaa, zašt ja jednostavno ne mogu šujteti kad treba i ići svojim putem, a ne se osvrtati za drugima... e, ako sad požalim, onda mi je to definitivno zadnji put :S

Frustrira me to kaj brijem da ću do penzije radit na ovom istom radnom mijestu, s kolegama koji su sve samo ne pametni, načitani i skromni.
Bojim se da ću ubit ovu debelu ljenčinu od kolegice i da ću puknud od boje njenog glasa (a la Mrki medvjed) koja me prati svih osam sati kaj sam na poslu jer mi pet put veli u kolko ide na gablec, u kolko ide na wc i u kolko pe pušit.
Još me više živcira stari prdonja koji u životu nije pročital ni jednu, al fakat ni jednu knjigu; a pred strankama izigrava intelektualca i šefa. Najviše me živcira što su njegova stajališta primitivna do bola, a ja sam s njim svaki dan u sobi i bojim se da bum se zarazila od te silne gluposti u zraku.

ovo je jebeno prestrašnofuj nikad se ne bum maknula iz ovog odurnog mjesta kaj bum cijeli život davala knjige na šalteru nekakvim idiotima i kretenima...pun mi je k male dece, pelena i svih jebenih dječjih boleština i mušža i KUHANJA I NAKUHAVANJA SVAKODNEVONOG I TOG AKAJ SE NISAM MAKNULA IZ SAM VEĆ 1000 GODINA I SVEGA MI JE PUN KURAC

nakon više od tri godine što smo zajedno, ne može mi dati nikakav kompliment, ne može me ni u čemu pohvalit ni reći nešto lijepo. ali kad treba nešto prigovarat, tu je uvijek prvi i bolno rječit! koliko god nešto bilo dobro, uvijek će naći neku glupu sitnicu koja mu nije po volji i onda... neće mi reći da me voli, pazi sad, da se ne umislim!!! pa kako bi se mogla umisliti od dvije lijepe riječi?! uvijek sam tu za njega. on radi, ja studiram, uspijem i zaraditi nešto malo i sve trošim na nas dvoje. kupim mu što želi, a on meni ne može ni jednu jebenu ružu kupiti! obećao mi je ružu. i nakon više od četiri mjeseca još je nisam dobila! zar toliko puno tražim????? ali svejedno ga volim, kakav god on bio prema meni. znam da i on mene voli, zapravo više nisam sigurna u ništa

Opet sam "down", Ništa novo; pokušao nešto s jednom curom, pa popio odjeb. Ni prvi ni zadnji, tek milijun i neki u nizu (tko ih može tolike izbrojiti). Zapravo ni ne boli, naviknuo sam se. Kao da me netko stalno šuta nogom u dupe, pa više i ne osjećam jer mi je dupe odrvenilo. Valjda bih trebao osjećati neku bol, udarac na ego, tugu, razočaranost.... ali ne, samo ogromna praznina, tolika da se gubim u njoj.... I da, opet sam popio antidepresiv...točnije dva ovaj put, jer ne mogu ovakav iz sobe, da starci ne vide, pa će ispitivati, pa će mi ići na kurac... a i idem van poslije, pa da ne bediram društvo sa svojim sranjima, promašenim životom i svime onime o čemu introvertirani anksiozni depresivci kao ja razmišljaju. I cijeli ovaj tjedan sam se pucao antidepresivima i održavali su me donekle normalnim.. Kvragu sve, čini se da sam se navukao na njih.. a kao, prirodni su, gospina trava, žablji bataci, vještičje stidne dlake i to.. i ne stvaraju ovisnost... kurca ne stvaraju.... jebem ti život.

pozdrav ljudi!

brat je pao još jedan ispit,i majka cijeli dan samo govori da je ona podbacila u svom zanimanju,i da samo još čekaju da vide kakva ću ja biti,jer sam im ja jedina nada...tako već 6 godina....ne mogu više podnijeti taj pritisak...ne znam ni hoću li uopće stići do faksa sa ovakvim psihičkim stanjem....svaki dan strepim što će biti ako ne uspijem;što će roditelji reći? nemogu više,mislim da ću poludjet,samo se želim maknut iz ove proklete kuće!

upravo sam shvatila da je za većinu mojih kompleksa kriva moja majka jer joj je cijeli život bilo najvažnije što će drugi reći,a posebno njena svekrva...uvijek napominje da moram paziti da me netko ne vidi kad se oblačim,iako je prozor 30metara od ceste;moram kriomice unositi u kuću stvari koje sam kupila i lagati da sam dobila,ili da su lanjske da joj baba ne bi prigovarala;ne smijem u babinoj blizini govorit ni u šiframa,jer bi mogla i to skužit(?!);moram u društvu lagati o svojim ocjenama,jer majka (u rijetkim trenutcima kad se hvali mnome) zna ih povecati....umorna sam...

jednog dana ćeš shvatit da mi on nije ni do koljena, a ja ću onda bit daleko pa ti pati sama ko ja sada

frustrira me faks jebeno jako....za popizdit....koji kurac za sve moram čekati zadnji jebeni dan??? i toliko gubim živce i živciram se da sam stalno i umorna radi toga! jbt kolokviji razni i 2. mjesec i ispiti! Eto!

ako vec neko seli....i to brutalno daleko npr na drugi kontinent za stalno...nebi ti se On trebao javit za oprostaj ako smo si bili dobri...a ne ti njemu ?!?

Imam jaki osječaj da mi netko prisluškuje kucni telefon a neznam kako to dokazati 100%.
Svaki put kada se cujem s nekim, u pozadini cujem nekakvu masinicu koja se ukljuci i radi bukicu.p.s.i ova frustracija stranica mi je bila prije bolja jer sada su mi sva slova sa kvacicom u obliku kockica tj,krumpirica kak ja to zovem,neznam jel to samo kod mene na kompu ili je i kod drugih

treba mi moj mali zaklon ispod neba jer ti nisi normalan
imam 35 godina i prije braka sam ti rekla da ima vremena za dijete, e pa dragi to je bila navlakuša jer nisam htjela da mi pobjegneš
neću ti ja rađati ništa jer imam karijeru, a tebi ako ne paše idi

"Moj je život Švicarska, skoro pa savršen, k'o blistavi brilijant vještom rukom izbrušen. Imam sve što poželim samo jedno ne; da me netko bar na tren voli zbog mene." Sjećam se onih dana kad sam se kao klinac s društvom opijao jeftinim alkoholom i kad smo ljubavne jade utapali u ovoj pjesmi. Mislio sam da ću jednom upoznati djevojku i da ćemo hodati gradom nasmijani i zagrljeni. I upoznao sam, ne jednu, već mnogo mnogo njih. No niti s jednom nisam hodao gradom nasmijan i zagrljen; uvijek sam ostao sam. Danas živom ovu pjesmu.

Kasnije sam malo odrastao, postao ozbiljnijji, završio školu, zaposlio se, shvatio da nije stvar u držanju za ruke. Promijenio neke prioritete. Tražio odanu, ozbiljnu, iskrenu djevojku u koju mogu imati povjerenja, a nailazio ili na sasvim suprotne ili na zauzete. I uvijek na kraju ostao sam; ponekad povrijeđen, ponekad tužan, ponekad samo prazan, ali uvijek sa pitanjem "zašto je tako moralo biti?".

Sada gledam ljude oko sebe, pamtih ih kao vršnjake iz školskih klupa, a danas su muževi i žene, očevi i majke i pitam se kako je tako brzo uspjelo proći desetak godina. Ta kao da smo još neki dan markirali hrvatski, igrali pikado i pili odurnu kavu u lokalnom zadimljenom kafiću. Nisu bili ništa bolji od mene, ni pametniji, ni zanimljiviji, ni zgodniji. No čini se da su imali sreće, a mene kao da je sve to zaobišlo.

Već i 25. kuca na vrata, a ja još ne znam kamo pripadam. Oko mene je sve manje ljudi, a oni koji su ostali i su još uvijek djeca ili su obiteljski ljudi. Ni jednima ne pripadam. Prijatelja imam, nije da nemam, no ne upoznajem više nove ljude. Ne znam gdje bih mogao upoznati potencijalnu partnericu. Duboko u sebi sam prazan, malo stvari me zaista veseli. Mnogo toga bih htio, no nije zanimljivo probat ih sam. Dignuo sam ruke od svega, više se i ne pokušavam zbližiti s nekom djevojkom. Tu i tamo mi se pruži šansa, no svjesno je propustim, što zbog straha da po tko zna koji put ne budem odbijen, što zbog manjka samopouzdanja, a što zbog toga što više i ne raspoznajem je li neka djevojka zainteresirana za mene ili sam si to umislio, jer je samo ljubazna, kao i prema svima.

Nisam više ni ljut, ni tužan, ni ogorčen. Samo pomalo sjetan i prazan. U sebi nosim ogromnu prazninu. Osjećam se kao jedini čovjek u ogromnoj sibirskoj tundri, kako lutam potpuno sam. Ponekad mi se oči napune suzama, a da niti ne znam zašto.

Samo bih htio da me netko zagrli, bar na tren, na jedan jedini trenutak.

daaaaaaaaaj se više odluči pa mi se onda izvoli javljat!

nosila sam mobilni aparatic za zube j*** 10 godina...svaki bozji dan...i sad su opet poceli micat....agonija

Postoje ljudi koji će vam izvaditi srce , ali sva sreča pa postoje i oni koji će vam ga vratiti na mjesto..... možda takvu osobu sretnete već sutra ......... Al ako znate gdje se takve osobe nalaze , javite mi ..... i ja bih jednu takvu želio sresti , bar jednom u životu !

odnija me đava ako ikad više dođen na ovu stranicu

bol je znak da si ziv.

zašto su svi takvi mrtvi debili?!?!??!?!??