-

"Moj je život Švicarska, skoro pa savršen, k'o blistavi brilijant vještom rukom izbrušen. Imam sve što poželim samo jedno ne; da me netko bar na tren voli zbog mene." Sjećam se onih dana kad sam se kao klinac s društvom opijao jeftinim alkoholom i kad smo ljubavne jade utapali u ovoj pjesmi. Mislio sam da ću jednom upoznati djevojku i da ćemo hodati gradom nasmijani i zagrljeni. I upoznao sam, ne jednu, već mnogo mnogo njih. No niti s jednom nisam hodao gradom nasmijan i zagrljen; uvijek sam ostao sam. Danas živom ovu pjesmu.

Kasnije sam malo odrastao, postao ozbiljnijji, završio školu, zaposlio se, shvatio da nije stvar u držanju za ruke. Promijenio neke prioritete. Tražio odanu, ozbiljnu, iskrenu djevojku u koju mogu imati povjerenja, a nailazio ili na sasvim suprotne ili na zauzete. I uvijek na kraju ostao sam; ponekad povrijeđen, ponekad tužan, ponekad samo prazan, ali uvijek sa pitanjem "zašto je tako moralo biti?".

Sada gledam ljude oko sebe, pamtih ih kao vršnjake iz školskih klupa, a danas su muževi i žene, očevi i majke i pitam se kako je tako brzo uspjelo proći desetak godina. Ta kao da smo još neki dan markirali hrvatski, igrali pikado i pili odurnu kavu u lokalnom zadimljenom kafiću. Nisu bili ništa bolji od mene, ni pametniji, ni zanimljiviji, ni zgodniji. No čini se da su imali sreće, a mene kao da je sve to zaobišlo.

Već i 25. kuca na vrata, a ja još ne znam kamo pripadam. Oko mene je sve manje ljudi, a oni koji su ostali i su još uvijek djeca ili su obiteljski ljudi. Ni jednima ne pripadam. Prijatelja imam, nije da nemam, no ne upoznajem više nove ljude. Ne znam gdje bih mogao upoznati potencijalnu partnericu. Duboko u sebi sam prazan, malo stvari me zaista veseli. Mnogo toga bih htio, no nije zanimljivo probat ih sam. Dignuo sam ruke od svega, više se i ne pokušavam zbližiti s nekom djevojkom. Tu i tamo mi se pruži šansa, no svjesno je propustim, što zbog straha da po tko zna koji put ne budem odbijen, što zbog manjka samopouzdanja, a što zbog toga što više i ne raspoznajem je li neka djevojka zainteresirana za mene ili sam si to umislio, jer je samo ljubazna, kao i prema svima.

Nisam više ni ljut, ni tužan, ni ogorčen. Samo pomalo sjetan i prazan. U sebi nosim ogromnu prazninu. Osjećam se kao jedini čovjek u ogromnoj sibirskoj tundri, kako lutam potpuno sam. Ponekad mi se oči napune suzama, a da niti ne znam zašto.

Samo bih htio da me netko zagrli, bar na tren, na jedan jedini trenutak.